Izdvajamo

Laička kultura i nedokučiva Božja domišljatost

Novinar Davide Rondoni napisao je komentar u talijanskom katoličkom dnevniku Avvenire u povodu pledoajea Joseph Weilera, poznatog američkog profesora prava, na Europskom sudu za ljudska prava u Strasburgu, na raspravi održanoj 30. lipnja u povodu žalbe Italije na prvostepenu presudu Malog vijeća istog suda od 3. studenog 2009. u predmetu 30814/06 Lautsi iz Italije, sa kojom se zabranjuje izlaganje vjerskih simbola, a posebno križa na javnim mjestima, prihvaćajući tužbu talijanske građanke finskog porijekla u kojoj traži odstranjivanje križa iz učionica jer bi, po njoj, kršio pravo na laički odgoj njene djece. Komentar prenosimo u cijelosti.

 Židov na sudu brani križ. Povijest, koju Bog vodi nama nedokučivom domišljatošću, podarila nam je i to. Imao je kippah na glavi, tradicionalno židovsko pokrivalo glave, ugledni jurista New York  University, branitelj križa. Bolje rečeno branitelj povijesti i istinske laičnosti. Zašto odvjetnik koji je predstavljao žalbu osam od deset država na Sudu za ljudska prava u Strasburgu s namjerom da brani pravo na izlaganje križa na javnim mjestima u Italiji nije upotrijebio vjerske razloge, nije podupro njegove razloge njegovom ili tuđom vjerom. Ne, govorio je o povijesti, o pravu naroda proturječiti presudi Suda. „Laički“ pledoaje da brani naš najdraži vjerski simbol,  jer za kršćanstvo je nešto takvo, koje ne traži nikakva posebna prava da bi postojalo. Isus Krist nije tražio nikakva posebna prava. Analogno tome i znak njegove prisutnosti ne traži posebna prava, već da se postupa sa njime laičkim razlozima, koji vrijede za sve.

Za sve simbole (kako je rekao Weiler) i za sve narode. Židov koji je branio križ, nije se pozivao na neke posebne razloge, branio je pravo naroda da izrazi vlastitu povijest sa vlastitim simbolima, bez da popusti ucijeni nekoga koji ga želi odstraniti u ime apsolutističkih i neuljudnih logika povijesti.

I činjenica da je ugledni član, kulturno potkovan, vjere koja je različita od kršćanstva branio križ bila bi dovoljna da otkrije sve dimne, sektaške i u biti banalne razloge  onog koji više ne želi križ „među nogama“ da se ne bi osjećao uvrijeđenim. Weiler, kao svaki istančani Židov nije propustio pozvati se na paradokse i ironiju, zasnovao je svoju obranu na povijesnoj, iskrenoj i otvorene laičnosti ideji. Protiv svakog patološkog svođenja laičnosti na protivnost onome što je vjersko ( točnije kršćansko).

Ne znamo da li će pledoaje profesora odvjetnika Weilera, jednog od najcjenjenijih jurista svijeta, a pored toga čovjeka umjetnosti i poezije, imati uspjeha. Ne znamo da li će suci Europskog suda znati prihvatiti vrijednost njegovih razloga. Ne znamo da li će nas obvezati skinuti raspela sa javnih mjesta, započinjući „skidanje“ povijesnih i sastavnih simbola naroda a čije će spašavanje i jednoga biti teško (jer ako se skida križ, zašto ne zastavu, riječi himne, oslikane zgrade, spomenike?)

Upozorio nas je pjesnik Eliot: ako minirate temeljne kulture i povijesti, mislite da zatim će moći dugo opstati njihovi plodovi? Od protivljenja kršćanstvu mogli bi biti zahvaćeni plodovi civilizacije koje svi uživaju možda ne znajući korijene. Ne znamo što će se dogoditi. Možda ćemo morati ponovno skrivečki crtati križeve, u blizini mjesta patnji ili molitve. Vjera se ne boji nestanka raspela sa javnih mjesta, jer taj nestanak nije poraz vjere, već povijesti i laičnosti. Međutim znamo jedno: kako kažu naša braća u čovječnosti muslimanske vjere, Bog je uistinu velik ako je danas jedan Židov tako stručno i strastveno branio Križ. Ovo je za nas koji imamo jednostavnu laičku vjeru, za nas koji imamo radosno ali u stanju pripravnosti srce,  već jedna pobjeda. Zahvaljujemo Bogu i profesoru Weileru. Ako previše ne izaziva vođe pojedinih mišljenja dozvoljavamo si ga nazvati „čudom“.

Pledoaje profesora Joseph Weilera

1. Zovem se Joseph H.H. Weiler, profesor sam prava na New York University i počasni profesor na London University. Čast mi je predstavljati vlade Armenije, Bugarske, Cipra, Grčke, Litve, Malte, Ruske federacije i San Marina. Sve treće strane u postupku mišljenja su da je drugo Vijeće[1]pogriješilo u svojoj prosudbi, u svom tumačenju Konvencije[2] i posljedično tome zaključcima.

2. Predsjednik Velikog vijeće mi je objasnio da Treće stranke u postupku ne mogu ulaziti u detalje   slučaja, već se trebaju ograničiti osvrnuti se samo na opća načela slučaja i njegovog mogućeg rješenja. Vrijeme na raspolaganju je 15 minuta i posljedično tome dodirnuti ću samo neke bitne razloge.  

3. Vijeće[3] je svoju odluku formuliralo u tri ključna načela: države koje zastupam slažu se u potpunosti sa dva načela, ali se odlučno ne slažu sa trećim.

4. Potpuno se slažu sa načelom Konvencije koje jamči slobodu vjere kao i slobodu nevjerovanja (pozitivna i negativna vjerska sloboda) i potpuno se slažu da se u školskim razredima odgaja toleranciji i pluralizmu.

5. Vijeće je formuliralo i načelo „neutralnosti“: „Obaveza neutralnosti i nepristranosti države je nespojiva sa svakom vrstom njene ovlasti da procjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja ili načina izražavanja tih uvjerenja“[4].

6. Iz takve premise slijedi neizbježni  zaključak: izlaganje raspela na zid razreda je smatrano izražavanje procijene legitimiteta vjerskog uvjerenja – kršćanstva – posljedično tome kršenje Konvencije.

7. Ovakva formulacija „neutralnosti“ je zasnovana na dvjema pojmovnim grješkama koje su kobne za zaključke.

8. Prva, u sustavu koga predviđa Konvencija svi članovi moraju u stvarnosti jamčiti pojedincima vjersku slobodu, ali i slobodu nevjerovanja. Takva obveza predstavlja zajedničko ustavno ustrojstvo Europe koja je, međutim, izbalansirana značajnom slobodom, kada se radi o vjeri ili zajedničkom vjerskom nasljeđu identiteta naroda i simbolima države.

9. Ima država članica u kojima je laïcité sastavni dio definicije države, kao što je Francuska, u kojima, posljedično, ne može biti nijedan vjerski simbol potvrđen i zagovaran u javnom prostoru. Vjera je privatna stvar.

10. Međutim, nijedna država u sustavu Konvencije nije obvezana prihvatiti laïcité. Tako sa druge strane La Mansha nalazimo Englesku ( upotrebljavam ovaj izraz s razlogom) u kojoj postoji državna Crkva, čiji je šef države i šef Crkve, u kojoj su vjerske vođe i članovi zakonodavnog ureda, na barjaku ima križ i nacionalna himna je molitva da Bog očuva kraljicu, da udjeli njoj ili njemu pobjedu i slavu. [Iako koji puta Bog ne sluša, kako se je dogodilo na određenoj nogometnoj utakmici pred nekoliko dana…(Njemačka – Engleska)]

11. Čini se, da bi Engleska, po samoj definiciji države sa svojom službenom Crkvom,  u svojoj ontologiji,  kršila suženja koje je postavilo Vijeće, jer kako se ne bi moglo reći da sa svim ovim simbolima nema određene vrste vrednovanja glede legitimnosti vjerskog vjerovanja?  

12. U Europi postoji velika raznolikost odnosa između države i Crkve. Više od polovine europskog stanovništva živi u državama koje ne bi mogle biti nazvane laïque države. Neizbježno, u državnom školskom odgoju, država i njeni simboli imaju svoje mjesto. Mnogi od tih su vjerskog porijekla ili izražavaju sadašnji vjerski identitet. U Europi, križ je najvidljiviji primjer, pojavljujući se na bezbroj barjaka, vrhovima planina, zgradama, itd. Bilo bi pogrešno smatrati, kako su to neki učinili, da je križ samo ili čisto nacionalni simbol. Isto tako je pogrešno argumentirati, kako su neki učinili, da ima samo vjersko značenje. On je i jedno i drugo, vidjevši povijest, sastavni je dio nacionalnog identiteta mnogih europskih država. [ Postoje znanstvenici koji smatraju da i 12 zvijezda Vijeća Europe imaju istu dualnost.]

13. Razmotrimo sliku engleske kraljice obješene u razredu. Kao križ, ona slika ima dvostruko značenje. Ona je lik šefa države, ali je i slika šefa engleske Crkve. Ona je skoro kao papa, koji je šef države i šef jedne Crkve. Da li bi bilo prihvatljivo kada bi netko zahtijevao da slika kraljice ne smije biti obješena na zidu u razredima škola zbog činjenice da nije spojiva sa njegovim vjerskim uvjerenjem i sa njegovim pravom na odgoj jer je katolik, židov ili musliman?  Ili zbog njegovog filozofskog uvjerenja ili zbog toga što je nevjernik? Da li bi irski ili njemački ustav mogli ne biti obješeni u razredu ili da ne budu čitani u razredu, jer u preambuli nalazimo, u prvom, pozivanje na Presveto Trojstvo i Isusa Krista Božanskog Gospodina, a u drugom na Boga? Zasigurno pravo na vjersku slobodu mora jamčiti da učenik koji je osporava, ne može biti uključen u vjerski čin, da može ne sudjelovati na vjerskom činu i da ne mora imati nikakvu vjersku pripadnost kao uvjet za državna prava. On ili ona bi trebali imati pravo da ne pjevaju God save the Queen  [5] , ako to protuslovi sa njihovim viđenjem svijeta. Ali, da li taj učenik može tražiti da je nitko ne pjeva?  

14. Ovakva europska situacija predstavlja veliku lekciju pluralizma i tolerancije. Sva djeca u Europi, ateisti ili vjernici, kršćani, muslimani ili židovi, uče kako je dio njihovog europskog identiteta koga Europa jamči sa jedne strane njihovo pravo da slobodno prakticiraju vjeru – unutar granica poštivanja prava drugih i javnog reda - a s druge strane njihovo je  pravo da uopće ne vjeruju. Istovremeno, kao dio tog pluralizma i te tolerancije, Europa prihvaća i poštuje i Francusku i Englesku,  i Švedsku i Dansku,  i Grčku i Italiju, svaka od njih ima jako različite načine priznavanja vjerskih simbola priznatih javno sa strane države i to na javnim mjestima.

15. U mnogim od ovih ne-laïque državama, široki dijelovi stanovništva, možda i većina, nisu više vjernici. No, nastavlja se splet vjerskih simbola u javnom prostoru, koji su sa strane države i sekulariziranog stanovništva prihvaćeni kao dio nacionalnog identiteta i kao čin tolerancije prema vlastitim sunarodnjacima. Moglo bi se dogoditi da jednog dana britansko stanovništvo ostvarujući  vlastitu ustavnu suverenost, bude se želio osloboditi engleske Crkve, kako su činili šveđani, ali to je njihova zadaća, a ne zadaća ovog cijenjenog suda, i Konvencija zasigurno nije nikada interpretirana da ih prisiljava da to učine. Italija je slobodna da bude laïque . Talijanski  narod može demokratski i ustavno izabrati da ima laïque državu ( ali nije pitanje za ovaj sud da li je križ na zidovima sukladan ili ne sa talijanskim ustavom, već talijanskog suda).   Žalilac, gospođa Lautsi , ne želi da ovaj sud prizna pravo Italije da bude laïque, već joj želi nametnuti kao obvezu. To ne nalazi utemeljenost u pravu.

16. U današnjoj Europi države su otvorile vrata mnogim pridošlicama i građanima. Mi moramo njima pružiti sve što jamči Konvencija. Moramo se pravedno odnositi prema njima, prihvatiti ih i ne ih diskriminirati. Ali poruka tolerancije prema drugome ne smije biti prevedena u poruku netolerancije prema vlastitom identitetu.  Pravni imperativ Konvencije ne smije proširiti,  ispravnu obvezu države da jamči pozitivnu i negativnu vjersku slobodu, u neopravdanu i bez primjera do sada tvrdnju da se država odrekne dijela svojeg kulturnog identiteta samo jer izričaji tog identiteta mogu biti vjerski ili vjerskog porijekla.

17. Stav koga je primijenilo Vijeće nije izričaj pluralizma vlastitog sustavu Konvencije, već je izričaj vrjednota laïque države. Proširiti ga unutar cjelokupnog sustava Konvencije značilo bi, sa velikim poštovanjem, amerikanizaciju Europe. Amerikanizaciju pod dva vidika: prvi, jedno i jedino pravilo za sve; drugi, rigidno odvajanje , u američkom stilu, između države i Crkve, kao da se ne može imati povjerenje u narode država članica, čiji je identitet ne-laïque, da žive načela tolerancije i pluralizma. Ovo, još jednom, nije Europa.

18. Europa iz Konvencije predstavlja jedinstvenu ravnotežu između vjerske slobode kao i slobode nevjerovanje  pojedinca i zajedničke slobode da se definira država i narod upotrebljavajući vjerske simbole ili čak imajući službenu Crkvu. Imamo povjerenje u naše demokratske ustavne institucije da definiraju naše javne prostore i naše zajedničke odgojne sustave. Imamo povjerenje u naše sudove, uključujući ovaj svijetli Sud, da brane pojedinačne slobode. To je ravnoteža koja je dobro služila Europi zadnjih 60 godina.

19. I ravnoteža može djelovati kao vodič za ostatak svijeta, budući da pokazuje državama koje smatraju da  demokracija uključuje gubitak vlastitog vjerskog identiteta da to nije istina. Odluka Vijeća poremetila je tu jedinstvenu ravnotežu i u opasnost je da ujednači panoramu naših ustavnih rješenja oduzimajući  ovu višu kvalitetu šarolikosti ustavnih rješenja. Ovaj bi cijenjeni Sud trebao ponovno uspostaviti tu ravnotežu.

20. Prelazim sada na drugu pojmovnu grješku Vijeća – pragmatičku i pojmovnu zbunjenost - između laicizma, laïcité i neutralnosti.

21. Danas, u našim državama, glavna društvena podijeljenost koja se odnosi na vjeru nije, recimo, između katolika i protestanata, već između vjernika i „laicista“. Laïcité nije jedna prazna  kategorija koja znači odsutnost vjere. To je riječ bogatog značenja koje sadržava, inter alia , političko uvjerenje da vjera nalazi legitimno mjesto samo u privatnoj  sferi i da ne može biti nikakve veze između javne i vjerske vlasti. Na primjer, samo će javne laičke  škole biti  financirane od države. Vjerske škole moraju biti privatne i ne dobivati državnu pomoć. Taj stav je politički stav vrijedan poštovanja, ali zasigurno nije „neutralan“. Ne-laïque, premda poštuju u potpunosti vjersku slobodu i slobodu nevjerovanja, prihvaćaju neke oblike javne vjere, o kojoj sam već govorio. Laïcité želi ogoljen javni prostor, zid u razredu bez ikojeg vjerskog simbola. Pravno je nepošteno primijeniti politički stav koji dijeli naše društvo i zahtijeva da na neki način bude neutralno.

22. Neke države, kao Nizozemska, Belgija i Ujedinjeno kraljevstvo razumiju dvojbu. Na polju odgoja ove države razumiju da njihovo biti neutralne se ne sastoji u podržavanju laicizma suprotstavljajući ga vjerskome. Tako država financira javne laičke škole, ali u istoj mjeri i javne  vjerske škole.

23. Ako bi društvena paleta jednog društva bila sačinjena od plavih, žutih i crvenih grupa, onda crna – odsutnost boje – bila bi neutralna boja. Jednom, kada su se društvene snage prisvojile crnu kao vlastitu boju, onda taj odabir nije više neutralan. Laicizam ne želi zid bez svih simbola jedne države; samo vjerski simboli imaju anatemu.

24.  Koje su posljedice svega ovog na odgoj?

25. Razmotrimo slijedeću prispodobu o Marku i Leonardu, dvojici prijatelja koji započinju ići u školu. Leonardo ide u posjet Marku. Ulazi u kuću i primjećuje raspelo: „Što je to?“ upita ga. „Križ – odgovori Marko – zašto pitaš, vi ga nemate? Svaka kuća bi ga trebala imati.“ Leonardo se vrati svojoj kući uznemiren. Njegova mu majka strpljivo objašnjava:“ Oni su katolici praktikanti. Mi ne. Mi slijedimo naša uvjerenja.“ Sada zamislimo Marka u posjetu Leonardu. „ Ah, uzvikne Marko, nema križa? Zid je prazan?“ „Mi ne vjerujemo u te besmislice“, kaže njegov prijatelj. Marko se vrati kući uznemiren. „Da, mi imamo naša uvjerenja.“  Dan kasnije oba djeteta idu u školu. Zamislimo školu sa križem. Leonardo se vraća kući uznemiren: Škola je kao Markova kuća. Mama, jesi li sigurna da nije dobro imati križ?“ Ovo je bit pitanja Lautsijeve. Ali zamislimo i da su prvog dana škole zidovi škole prazni. Marko bi se vratio kući uznemiren. „Škola je kao Leonardova kuća“ vikao bi „Vidiš, rekao sam ti da nam ne treba.“

26.  Još alarmantnija bi bila situacija kada bi križevi koji su uvijek bili na zidovima, odjednom bi bili skinuti.

27. Ne učinite tu grješku. Ogoljeni zid po naredbi države, kao u Francuskoj, može sugerirati učenicima da država zauzima protuvjerski stav. Mi imamo povjerenja u školske programe Francuske republike, da uče njihovu djecu toleranciji i pluralizma i udaljuju takvu pomisao . Postoji uvijek interakcija između onoga što je na zidu, kako se o tomu raspravlja i podučava u razredu. Isto tako, križ na zidu mogao bi biti shvaćen kao prisila. K tome, ovisi o programu u razredu  kontekstualizirati i učiti djecu u talijanskom razradu toleranciji i pluralizmu. Moglo bi biti i drugih rješenja, kao pokazati simbole više religija ili naći druge odgojne načine prikladne da prođe poruka pluralizma.

28. Jasno je vidjevši različitosti Europe o ovoj točki ne može biti jedinstvenog rješenja za svaku državu članicu, za svaki razred i svaku situaciju. Treba voditi računa o političkoj i društvenoj realnosti različitih mjesta, njegove demografije, povijesti, osjetljivost i osjećajnost roditelja. Međutim, Francuska sa križem na zidu nije više Francuska. Italija, bez njega, nije više Italija. Kao i Engleska bez God Save the Queen.

29. Može biti osobitih situacija u kojima rješenja koje država primjenjuje mogu biti smatran prisilom i protivna, ali breme provjere mora ostati uvijek na pojedincu, i zahtijevana razina provjere mora biti ekstremno visoka prije nego što ovaj sud odluči intervenirati u ime Konvencije o odgojnom odabiru jedne države. Jedno pravilo za sve, kako je odlučilo drugo Vijeće, bez  povijesnog, političkog, demografskog i kulturnog konteksta ne da samo nije preporučljivo,  već minira najistinskiji pluralizam, raznolikost i toleranciju koju Konvencija namjerava sačuvati i  koji su oznaka Europe.