Zar je tako moralo biti? Zar je čovjekov usud plaćati krvavi danak? Zar ga moraju platiti pravednici kao i grješnici? Zar moraju stradavati i nevini? Zašto to Bog dopusta? Ovakva pitanja mnogima su razlog da prigovaraju Bogu, pa čak i da ga optuže za nepravdu i odbace ga iz svog života. A ništa od toga nije trebalo biti. Božji je plan bio potpuno drugačiji.
Da ljudi nisu htjeli biti kao Bog, da nisu poželjeli uzeti plod sa stabla spoznaje dobra i zla tj. biti gospodari dobra i zla, da nisu postali poslušnici Zavodnika, da nisu dopustili da Zli ude u njihov život i zagospodari njihovim umom i srcem, da su ostali s Bogom, ne bi pala krv Abelova i tolikih abela do danas, ne bi davao zlim silama uništavao postojbinu čovjeka i ugrožavao živote bolestima i katastrofama, ne bi bilo zamračenih umova koji užitak nalaze u nanošenju boli i patnje, u mučenju i ubijanju, u krađi i otimanju. Bio bi raj.
Ovako je raj izgubljen. Umjesto raja došao je pakao. U njemu vladaju nemilosrdni i nepravedni đavolski zakoni.
Ima Ii izlaza iz te nevolje? Mora Ii povijest čovječanstva biti obilježena ratovima?
Moraju Ii mržnja, neprijateljstvo, zavist i sumnja određivati odnose čovjeka prema čovjeku? Mora Ii život biti umiranje?
Može Ii biti drugačije?
Da, može! Za to se pobrinuo Bog. On koji je sve dobro stvorio, koji je s tugom i žalošću pratio čovjekovo srljanje u paklenske okove, smilovao se bezumniku i ponudio mu spas. On mu poput oca pristupa i strpljivo ga poučava kako se izvući. Uvažava ga kao suradnika i partnera u stvaranju i spašavanju, šalje mu proroke i učitelje, vođe i posvetitelje. Daje mu zakone i savjete, opomene i ukore. Žrtvuje i vlastitog Sina da bi čovjeka obdario božanskom Snagom, Duhom životvorcem. Ulijeva mu moć izdizanja iznad vlastite naravi i njezinih sklonosti da silom izbori svoj opstanak i svoja prava, da se osvećuje i po drugima gazi. Ulijeva mu moć ljubavi, praštanja, suosjećanja, solidarnosti. Njegova je sudbonosna poruka čovječanstvu da se zlo ne pobjeđuje zlom, jer ga se tako umnaža. Zlo se može nadvladati samo ljubavlju.
A ljubav nije strast niti sladunjavi osjećaj koji pothranjuje oholost i podilazi vlastitom egu. Ljubav je stav uvažavanja i prihvaćanja drugoga ma koliko se razlikovao od naših projiciranih ideala. Ljubav je spremnost na zalaganje do žrtvovanja za dobro drugoga. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv, 15,13) Ona ne traži svoje, poručuje nam Bog po sv. Pavlu. Ljubav je: radovati se s radosnima, plakati sa zaplakanima. (Rim 12,15). Takvom nas ljubavlju ljubi Bog. Takvom ljubavlju ljube i oni koji su njegovi.
Životni je stav i program onih koji su povjerovali Bogu: da vrijedi živjeti na način zalaganja za dobro, čak do krajnjih granica žrtvovanja sebe samih. To je i Isusov životni stav, koji je za 'mudrace' ovog svijeta ludost, a za zagovornike teokracije sablazan. Za one koji su Božji, to je Božja sila i Božja mudrost (usp. lKor 1,24).
Ovaj kršćanski stav u temelju je odluke HBK da tjedan uoči III. korizmene nedjelje u Hrvatskoj bude ''Tjedan solidarnosti s ljudima i Crkvom u Bosni i Hercegovini''. Ovom odlukom HBK upućuje na nužnost prepoznavanja stanja svojih bližnjih, nužnost pomaganja svojima u teškim prilikama u kojima se nalaze, jednom riječju nužnost solidariziranja s bližnjima. Za takav stav nalazi poticaj u Božjoj riječi koja upućuje: Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri. (Gal 6,10). Solidarnost je jedan od oblika ljubavi prema bližnjemu. Ona ne ostaje samo na razini suosjećanja i žaljenja, ona je nužno djelatno i djelotvorno pomaganje: Veronikino suosjećanje s Isusom i Cirenčevo sudjelovanje u nošenju Isusova kriza.
Zahvalnost Crkvi i ljudima u Bosni I Hercegovini dodatni je stup na kojem počiva ovaj Tjedan solidarnosti, jer Crkva u Hrvatskoj prepoznaje i cijeni doprinos Crkve i ljudi iz BiH Crkvi i ljudima u Hrvatskoj na svim područjima i razinama vjerničkog, znanstvenog, kulturnog, sportskog, političkog i svih drugih civilizacijskih područja.
Kršćanin je čovjek koji živi za druge, koji nije neosjetljiv za teškoće s kojima se drugi susreću, kojemu je stalo da i drugima bude dobro. Zato se zalaže i trudi. Ulaže svoj trud i znanje, svoje molitve i imanje da pomogne potrebnom i tako svjedoči svoju vjeru. Ovaj njegov stav ne ograničuje njegovo djelovanje samo na materijalno pomaganje nego se proteže na sveukupnost potreba u kojima se čovjek može naći. Zato i oni koji ne obiluju materijalnim dobrima mogu pomagati svojim duhovnim bogatstvom. Isusovim očima gledano, najviše pomaže onaj tko nosi svoj križ za druge, za njihovo spasenje. To je razlog što Crkva u doprinosu patnika, bolesnika i nevoljnika vidi predragocjenu vrijednost u izgradnji Božjeg kraljevstva.
Sestre i braćo, poštovani gledatelji
Božje nam se riječi ponekad čine opore i tvrde, no opor je i tvrd put kojim prolazimo do spasenja. Bez Boga ne možemo ga prijeći. Zato je on s nama, zato se u njega uzdamo i zato smo njegovi.
Neka nam i ovaj susret s njime bude izvor svjetla i snage za naporan životni hod.
